Vidio sam kako umiru

FÜHREROVA ZAPOVIJED BILA JE JEDNOSTAVNA: NAPRIJED, NA MOSKVU! I onda su moćni oklopni pukovi zatutnjali i krenuli u akciju: ubijali su, silovali, palili, probijali se kroz nepregledne ruske prostore….

Bio je to najkrvaviji od svih Hitlerovih ratova, rat u kojemu su se ruski pješaci bacali pod njemačke tenkove, u kojemu su se ruske žene jednako tako hrabro tukle kao i muškarci, u kojemu je njemačko oružje ubijalo Nijemce, a rusko Ruse, pretvarajući ih nemilosrdno u hrpe razmrcvarena mesa…

I, najzad, Porta, Malešni, Barcelona, rijetki od mnogih koji su preostali – ne noseći ništa čime bi mogli dobiti rat – počeli su dugo povlačenje preko ravnice pokrivene mrtvacima, gdje su se već i krv i tijela smrznula ispod zimskog leda…

Malo se zna o slabo opremljenoj, slabo hranjenoj njemačkoj vojsci na ruskom bojištu. Sven Hassel već je u prvoj svojoj knjizi (LEGIJA PROKLETIH) iznio neopisive patnje njemačkih vojnika izloženih surovoj zimi zbog luđaka Hitlera i njemačke vrhovne komande, ali u knjizi »VIDIO SAM KAKO UMIRU« tragičan je akcenat bez presedana.

U toku ove Odiseje opisane su borbe neposredno pred samom Moskvom u zimi 1941. I onda, nakon poraza, povlačenje. Njihov povratak u njemačke linije najdramatičnija je epizoda u ovoj knjizi, a ova se knjiga smatra najuspjelijom u velikoj seriji ratnih romana.