od 18. stoljeća do 1945. godine
S korica:
Svilarstvo u hrvatskim krajevima ima stoljetni kontinuitet – od zadnje četvrtine osamnaestog stoljeća pa sve do prve četvrtine dvadesetog stoljeća svila je bila jedna od najznačajnijih gospodarskih kultura. Sve europske zemlje koje su se bavile svilarstvom cjelovito su obradile svoju povijest svilarstva; ovom monografijom napokon imamo i vlastitu povijest ukupnog razvoja svilarstva na hrvatskim područjima.
Danas u Hrvatskoj svilarstvo je gotovo potpuno izumrlo, ali je ostalo poštovanje prema svili i tkaninama vezenima od svile. U etnografskim hrvatskim muzejima te gotovo u svim lokalnim muzejima čuvaju se odjevni i ukrasni predmeti naših starih, vezeni svilom. Svila nas podsjeća na kineski čaj, na porculan, na putove svile, ali pomalo i na našu povijest svilarstva, tradiciju i baštinu koja se ipak očuvala.
Povijest nam pokazuje da su se oko svile svi trudili – i bečki dvor i plemstvo, krajišnici i svećenstvo; Najmjesničko vijeće i Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, Svilarsko nadzorništvo i svilarski nadzornici. Svakako – ponajviše kmetovi odnosno seljaci pa i učitelji i učenici koji su izravno njegovali čahurice, sudjelovali u najtežim poslovima uzgoja.
Ukinućem kmetstva trebalo je dugo vremena dok se seljaštvo opet počelo zanimati za svilarstvo i to preko seljačkih zadruga i udruga. Prije Prvog svjetskog rata svilarstvo Austro-Ugarske Monarhije bilo je na trećem mjestu u Europi po proizvodnji i to odmah iza Francuske i Italije. Polovicom 19. stoljeća, pa i prije, svilarstvo je zanemarivano u središnjoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, održavajući se istovremeno vrlo uspješno u Slavoniji i Srijemu sve do Prvog svjetskog rata, da bi zatim i na tom području počelo propadati.
U novostvorenoj jugoslavenskoj državi, nakon 1918. godine, centrala svilarstva je u Novom Sadu, dakle na području Dunavske banovine što samo po sebi govori u kojem je odnosu svilarstvo s područja Hrvatske. U svim drugim krajevima svilarstvo je zanemareno, pojedini pokušaji da se ponovno obnovi bili su slabi za oživljavanje te gospodarske djelatnosti koja je bila silno značajna za plemstvo, bečki dvor, crkvu i narodne svečanosti vezane uz nošnju.
U borbi s pamukom i umjetnom svilom, jeftinijim i lakše održivim proizvodima, svila je gubila bitku. Nakon propadanja kasnofeudalnog sistema svilarstvo je prihvatila građanska elita. No sveopći problemi koji su se događali u uzgoju, neredovito pomaganje svilarstva od strane Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva i Zemaljske vlade u Zagrebu, loš sustav u otkupljivanju i čitav niz drugih čimbenika uništili su svilarstvo. Osobito se to pogoršalo kada se pojavila umjetna svila, a onda i sintetičke tkanine pod raznim nazivima. Sve to ipak nije moglo potpuno uništiti svilarstvo, ono se čak i jače razvijalo tamo gdje ga je pomagala država. Ali, bez cjelovitog državnog sustava svilarstvo u nas ipak je doživjelo svoj kraj.
lako nije bilo posebno isplativo ono je bilo izraz za lijepim, boljim i ljepšim osjećajima života. Svilarstvo je odolijevalo drugim tkaninama, primjerice, slavonska nošnja iznimno je bogata i narod se ponosio svojom tradicijom. Sve u svemu svilarstvo je bilo utkano u kulturu hrvatskih prostora, posebno slavonskih, zapravo u kulturu hrvatskog naroda.