S korica:
Knjiga Zorana Kravara Studije o hrvatskom književnom baroku zanimljiv je pokušaj da se u diskusiju o hrvatskom baroknom pjesništvu unesu kriteriji novije znanosti o književnosti. Za Kravara je, čini se, podjednako poticajno poznavanje bogate literature o baroku u većim evropskim književnostima, kao i opravdano, ali još uvijek prilično osamljeno uvjerenje u aυtentična umjetnika svojstva hrvatske književnosti sedamnaestoga i dijelom osamnaestoga stoljeća. Neposredna je ambicija Studija pokazati da tradicionalne sumnje o vrijednosti naših baroknih tekstova nisu više prihvatljive. Kravar drži da se one dadu ukloniti shvaćanjem baroka kao vrednosno neutralne pojave, analitičkom preciznošću i metodološkom dosljednošću. Koliko se na taj način dobiva, moguće je naslutiti već prema znanstvenim rezultatima prve Kravarove studije, koja je posvećena Povijesti vanđelskoj Jerolima Kavanjina. Opsežna i objektivna analiza pokazala je da Kavanjinov tekst, posve suprotno nego što tvrde uvriježena književnopravnopovijesna mišljenja, ima u sebi nesumnjivih elemenata literarnosti pa čak i latentne kompozicione cjelovitosti. Istu objektivnost zadržao je Kravar i u pristupu vrlo razvijenu metaforičkom sustavu Đorđićevih Uzdaha Mandalijene pokornice. Ne prihvaćajući često izricane ocjene o izvještačenosti i neuravnoteženosti Đorđićeva figurativnoga izraza, on je došao do zaključka da su Uzdasi virtuozno napisana barokna poema u kojoj metafora prerasta svoju vezanost za ornatus i postaje gotovo isključivo načelo oblikovanja teksta.
Kravarove Studije vrijedne su pažnje i s obzirom na svoja metodološka obilježja. Njihova temeljna metoda, neka vrsta osuvremenjene retoričke analize, uglavnom postiže visok stupanj podudarnosti s predmetom, a vrijedna je i stoga što je razvijena u skladu sa zahtjevima novije poetike i novijega iskustva književnoga teksta uopće. Veza s duhom suvremene poetike ne sprečava Kravara, međutim, da se, gdje je to potrebno, osloni na klasična teoretska dostignuća Wölfflina, Curtiusa, Hockea i drugih.