Sto godina samoće

Mnogo godina kasnije, pred švedskim akademicima koji su mu uručili Nobelovu nagradu za književnost, Gabriel Garcia Marquez (1928.) u lanenom odijelu, s žutom ružom u zapećku, prisjetio se onog davnog poslijepodneva kad je rukopis “Sto godina samoće” iz lokalnog poštanskog ureda bio poslan nakladniku.

Taj roman je Garcia Marquez pisao gotovo pune dvije godine ne obazirući se ni na koga, a ponajmanje, čini se, na vlastitu obitelj. Roman je objavljen 1967. godine i odmah doživio senzacionalan uspjeh i kod publike i kod kritike – prva naklada je iščezla s knjižarskih polica u samo nekoliko dana.
Roman “Sto godina samoće” je uostalom i glavni razlog zašto je Garcia Marquez dobio nagradu Švedske akademije za književnost godine 1982.

Roman je to velike ljudske i obiteljske samoće – elementa koji se provlači kroz sve teme, ideju, motive, sve likove, bez obzira na spol i dob. Samoća zahvaća čitav narod Latinske Amerike (mitskog grada Makonda) koji je prikazan u djelu bez obzira na njihovu nepredvidljivu narav, strast, temperament i tradiciju mitova i vradžbina. Upravo je zbog prisutnosti mitova i običaja u svim slojevima, romanu se pripisuje epitet “magičnog realizma”. Čudesan svijet događaja i likova predstavljenih kroz ironiju i tragediju, svrstavaju ovaj roman u sam vrh svjetske književnosti.