Rosshalde

S korica:

Osjećao je glazbu svjetlosti, kako se njezina bujica zvuka račva i sastaje, kako se zamara preprekama, kako ponire i kako nepobjediva trijumfira na svakoj prijemnjivoj površini, kako se u izbirljivoj pa ipak nepogrešivoj hirovitosti igra u bojama najsitničavijom osjetljivošću, nerazoriva ni sa tisuću lomova, sa tisuću razigranih stranputica, neprijetvorno vjerna uređenom zakonu. Dubokim je udisajima ušao opori zrak umjetnosti, strogu radost tvorca koji sam sebe mora darivati do granica uništenja, koji svetu sreću slobode može oćutjeti samo u željeznu sputavanju svake samovolje, a trenutak dovršenosti u asketskom posluhu prema osjećaju istinitosti.

Bilo je čudnovato i tužno, pa ipak ni čudnovatije ni tužnije od svekolike ljudske sudbine: suzdržani taj umjetnik, kojemu kao da je bilo moguće raditi samo iz najdublje istinitosti i za neumoljivo jasne koncentracije, isti taj čovjek, u čijoj radionici nije bilo mjesta nikakvu hiru i nikakvoj nesigurnosti, u svom je životu bio diletant i neuspio lovac za srećom: on, koji iz ruku nije davao ni jednu neuspjelu dasku ili platno, duboko je patio pod tamnim teretom bezbrojnih dana, i godina, neuspjelih ljubavnih i životnih pokušaja.