Pseudo

S korica:

PSEUDO je knjiga koja jednostavno izmiče definicijama. To nije ni roman, ni pripovijest, ni autobiografija. Kao da je napisana na razmeđama sna i jave, stvarnosti i nepostojanja, ludila i lucidnosti. Ona je jednostavno – nešto drugo! Ima, doduše, oblik i odlike takozvane »ispovjedne proze«, napisana je, kako sam autor kaže, »od klinike do klinike, u terapijske svrhe«, »iz potrebe za javnim pražnjenjem«, ali ispod toga, naoko rastresitog sloja, možemo bez poteškoće slijediti drugi sloj, oblik gotovo klasične priče s fabulom i jasno ocrtanim likovima. Živa, neobavezna, najblaže rečeno neozbiljna polemika sa svim i svačim, koja konačno sve dovodi u pitanje. Pa i samu sebe, naravno. Sjajna, mjestimično upravo potresna knjiga o čovjeku u potrazi za svojim identitetom. Ali knjiga koja kao da se užasava stvarnosti, ozbiljnosti, velikih i ozbiljnih problema. Čitaocu ne nudi, čak i ne dopušta poistovjećivanje s glavnim junakom, ali nas tjera na smijeh, razdražuje, ranjava, gmiže nam niz kičmu i grebucka pod noktima i pod kožom, u kosi i u kostima. I često nas nemilosrdno udara u pleksus, pa čak i niže. Sam pisac, Emile Ajar, brižno krije svoje pravo ime i identitet. Njegove knjige izlaze bez riječi predgovora ili pogovora, bez uobičajenih podataka o piscu i djelu. Znamo, dakle, samo to da je svoju prvu knjigu, VELIKA MAZA (Gros câlin), objavio 1974, da je za drugu, MOMO, ZAŠTO PLAČEŠ? (La vie devant soi) 1975. dobio i odbio Goncourtovu nagradu, a ovom, trećom, PSEUDO, 1976. završio svoju neobičnu, neformalnu trilogiju, rečenicom: »Ovo je moja posljednja knjiga«,