Pješak u Zagrebu

gradski putopisi

• slike Vlado Jakelić

S ovitka:

Visokim osjećajem za detalj te nenametljivim književnim i kulturološkim reminiscencijama, kojima nije promakla gotovo niti jedna relevantna činjenica iz duhovitosti grada, Zvonimir Milčec je od grada načinio malo bogato dvorište u kojem se svi poznaju, svi dijele isto, svi su prožeti istim samo to na neki način taje, ne žele priznati, ne diče se time. Milčecova knjiga (ne samo ova) pojavljuje se kao katalizator, inicijator dvorišnog prepoznavanja i uvažavanja. Optimist usprkos svemu, Milčec je svoje prijekore gradu i građanima umotao ili u ironiju bez zlobe ili u puku šalu. Ove skitnje od Mirogoja do Kustošije, od Dubrave do Jaruna, od Trga Republike do Remeta itd., na trenutke prerastaju u vrsnu stvarnosnu prozu, ne prekidajući nikada vezu s činjenicama koje se ponekad nuđaju kao banalnost (imena gostionica, zaboravljene osmrtnice na stablima, neki detalji iz privatne biografije i tome slično) ali koje u kontekstu dobivaju sudbinsku važnost. Milčec ne slika grad vehementnim generalnim potezima već ga iznova slaže od krhotina ogledala koje je sam grad u svom burnom razvoju nespretno razbio. A te se krhotine nalaze na najnevjerojatnijim mjestima do kojih je Zvonimir Milčec došao na jedini mogući način – pješice.

Tito Bilopavlović