S korica:
Rijetki su kritičari znali bez povijesne distance suditi o umjetničkim zbivanjima. Još su rjeđi oni koji, poput Apollinairea, to čine s gotovo nepogrešivom intuicijom i snažnom imaginacijom otvaraju nove vidike svojoj i budućim generacijama. U burnim vremenima pred Prvi svjetski rat, kada se u Parizu u duhovnim previranjima tek naznačuju odrednice moderne umjetnosti, Guillaume Apollinaire već kristalno jasno vidi gdje se fermentira ideja onog što će on nazvati »novi duh«.
U knjizi koja je pred vama nalaze se dva Apollinaireova eseja, Slikari kubisti (1913) i Novi duh i pjesnici (1917), koji na izvanredan način predstavljaju smioni i kreativni duh velikog pjesnika i proroka doista nove umjetnosti i novog duha. Najavljujući “sintezu umjetnosti” Apollinaire objavljuje novo doba kozmopolitske umjetnosti u potpunoj slobodi duhovnog stvaranja. Ali, Apollinaire u kozmopolitizmu duha ne vidi negaciju nacionalne umjetnosti, već naprotiv vidi sve više zahtjeva za izvorima, odnosno kako sam kaže, “umjetnost će sve više imati domovinu”.
Porijeklom Poljak i Talijan, duhom Francuz, Apollinaire na osebujan način sintetizira slavensko- romansko iskustvo i kulturu, a njegovo djelo i nakon gotovo sedamdeset godina zrači svježinom i originalnošću prvotiska.