Nostalgija nije što je nekoć bila

S ovitka:

Dobitnica »oskara«, dviju nagrada Britanske akademije za film, “Zlatne palme” u Cannesu i niza umjetničkih i društvenih priznanja, Simone Signoret uistinu poklanja malo riječi svojoj glumačkoj karijeri. Ako se na nju pokadšto i osvrće, tada je to po najviše u funkciji nekog ili nečeg što joj, očito, više leži na srcu. Simone Signoret, naime, potvrđuje svoje životno opredjeljenje angažirane umjetnice u najplemenitijem značenju riječi i stoga namjerice zanemaruje svaki natruh mondenog obilježja, što ga njezin poziv tako često nameće. Prividi vezani uz ličnost, stvari, zbivanja, nikad neće privući njezinu po zornost. Umna, duhovita, razborita i oštroumna, ona će pogledom i riječju tek okrznuti blještavilo uspjeha, moći i preuzetne samouvjerenosti, da bi po tražila ono čemu je strastvenom izvjesnošću težila – spoznaji istine.

Podredit će tome i izbor uloga u filmovima i kazališnih tekstova koje će promicati. Nije slučajno da Montand-Signoret prvi igraju »Vještice iz Salema« Arthura Millera, tada pro gonjenog od zloglasnog MacCarthya, da javno ustaju u obranu Juliusa i Ethel Rosenberg; da podižu glas protiv francuskog terora u Alžiru. Naposljetku, da intenzivno proživljavaju vrijeme Hruščovljeva referata na Dvadesetom kongresu, Budimpešte, Praga, Čilea…