Malone umire

S ovitka:

Beckett je najosporavaniji, a ujedno i najhvaljeniji pisac današnjice. O njemu se mnogo govori tek u posljednjih deset godina, i to ili s osudom i užasavanjem ili u superlativima (sredine nema), odonda kad je u proljeće 1953. u Parizu izazvao senzaciju svojim kazališnim prvijencem Čekajući Godota.

U Malone umire, kao u cijeloj trilogiji, Beckett daje svijet na rubu egzistencije. Malone u tom romanu leži u postelji, u goloj sobici u kojoj se nalazi samo nekoliko bezvrijednih sitnica, koje on palicom s kukom na kraju privlači ili odgurava – leži sam i umire. Sposoban je još samo da črčka okrajkom olovke. To je sve. Soba u kojoj Malone umire, možda je u nekom azilu, možda u nekoj napuštenoj kući: postoji jedna ruka, koja svakog dana gura hranu u sobu i iznosi ono što je preostalo od prošloga dana. Malone ne zna gdje je, ni tko se brine o njemu i zašto. On ne zna ni koliko mu je godina, ni kako je dospio u tu sobu. Njegova se svijest i povezanost sa svijetom (s pretpostavkom ako takav uopće postoji) ograničuje samo na ono, što sa svoje postelje vidi i čega se prisjeća. Istrgnut iz života, toliko, da još samo sa slabom znatiželjom očekuje njegov kraj. on se zabavlja pričajući sebi priče o samome sebi. To su priče o nesretnicima koje više užasava ne doživljaj patnje, već činjenica što ona nije vječno trajna. Te priče on sažimlje u priču o čovjeku i ženi, te priču o kamenu i ptici. Svoje pripovijedanje on često prekida, katkada nezadovoljan njime, katkada da na časak izvijesti o svome stanju i odvijanju umiranja unutarnjeg i vanjskog. Postaje gluh na zvukove, ne uzima više hranu i baca svoju palicu kojom je bio vezan sa svojim opipljivim uspomenama naslaganim u jednom kutu ali uvijek se vraća svojoj priči, ostavljajući često velike praznine u kontinuitetu, dok na koncu ne dođe do neke vrste klimaksa, često se pitajući živi li ili ne, da bi završio usred daha, prekidajući život s nedorečenom rečenicom.