Julije Klović

S ovitka:

Bibliografsko izdanje velikog minijaturista renesanse obnavlja njegovu prisutnost u našem vremenu i čini njegovo djelo ponovo pristupačnim poznavaocima i ljubiteljima umjetnosti, kao i široj javnosti.

Julije Klović, veliki umjetnik kasne renesanse, zapravo manirizma, bio je za svog života kovan u zvijezde, slavljen kao najveći minijaturist svih vremena i prozvan »mali Michelangelo.« Unatoč tome, bio je kasnije zaboravljen, i premda ga ni znanstvena kritika ni teorija manirizma dosad nisu isticale, njegova se djela ljubomorno čuvaju u trezorima poznatih biblioteka i muzeja svijeta. Veoma je vjerojatno da je upravo nepristupačnost njegovih radova uvjetovala zaborav u koji je bio pao. Aktualnost i značenje Julija Klovića rastu danas s porastom zanimanja za stil kome je pripadao, dakle sa »znanstvenom eksplozijom« manirizma i teoretske analize cinquecenta uopće.

Rođen u Grižanama u Hrvatskom primorju, došao je još kao mladić u Italiju godine 1516. i stupio u službu kod kardinala Grimanija. Njegovi nam rani radovi nisu poznati, kao što ne možemo sigurno utvrditi ni njegovo sudjelovanje na ilustriranju kodeksa Jurja de Topusko u riznici zagrebačke katedrale. Prva dokumentirana djela susrećemo nakon njegova povratka iz Budima godine 1526, poslije bitke kod Mohaća: u prvom redu preostali list nekog korala u Windsoru, a zatim Evangeliarium Grimani u Marciani, Venecija (poslije 1531.), prvo djelo koje je pretežno pod utjecajem Giulija Romana.

Sa »Libro d’Ore« Stuart de Rothesay u British Museumu u Londonu počinje niz kodeksa koji stoje u znaku srednjotalijanskog klasicizma, s vrhuncem u umjetničkom remek-djelu Officium Virginis Farnese (u Pierpont Morgan Library u New Yorku), koji doživljujemo kao ogledalo slikarstava srednje Italije oko godine 1540.

Niz odvojenih listova, poput onih u Louvreu ili u Sabandi u Torinu, pojedini crteži, kao i listovi u kodeksima (»Lezionario« Toweneley, na primjer), upotpunjuju donekle opus Julija Klovića iz druge polovice stoljeća. Živeći u palači Farnese u Rimu, u stjecištu umjetnika svoga vremena, on je osjetio sve prednosti mecenstva, ali i ograničenja koje je naročito poslije Tridentinskog koncila to vrijeme nametalo stvaralačkoj mašti umjetnika.

U toj je palači Klović dočekao 60-ih godina i mladog El Greca, kad je ovaj došao iz Venecije, i izazvao njegovo poštovanje: Klovićev portret u Napulju i onaj na Tjeranju iz hrama u Minneapolisu to dokazuju.

»Mladi kandiot« je već 1570. pobjegao natrag u Veneciju. Julije Klović ostao je do kraja života u onom rimskom grotlu, izdržavajući tešku situaciju umjetnosti srednje Italije u predbaroknom vremenu. Zato njegovo djelo i nosi u sebi velik dio likovne problematike koju današnja kritika i teorija nastoje objasniti upravo njenim labilnim položajem između klasicizma i antiklasicizma. A to i jest uglavnom položaj našeg umjetnika na razmeđi vremena i stilova, jedva poznat, zapravo i pun iznenađenja zbitih na listovima kodeksa koji su javnosti već stoljećima gotovo posve nepristupačni.