S ovitka:
Ljudi naučnog doba s prezirnim se osmehom osvrćemo na zaludna, jalova verovanja što do nas još dopiru iz prošlih, mrtvih vremena; ali se osmeh sledi u grimasu bolne zapanjenosti kad pojmimo da i u decenijama u kojima upravo živimo znatan deo civilizovanog čovečanstva još podleže mračnim porivima vradžbina, sujeverja, opsenarstva i, čak, krvavih kultova. I odjednom shvatamo da nas tragična opsednutost magičnim zloupotrebljavana, često, do katastrofalnih posledica dotiče i sa najneočekivanijih strana, i da kultura koja u bici s okultnim treba da oslobodi čoveka još nije izvojevala konačan, povoljan ishod.
Koje je, onda, poreklo te potrebe ljudske za besplodnim traganjem u domenima crne veštine tajne sile što nam nikako ne može obezbediti slobodu koju obećava, već, suprotno, samo poraz i još teže ropstvo?
Knjiga Ričarda Kevendiša nastoji, upravo, da nas povede složenim putevima odgovora na ovo osnovno pitanje. Ona, naravno, ne odbacuje istorijsku ulogu magije, ukazujući da je u njenim ranim saznanjima i koren potonje, razvije-ne, naučne svesti; ali, istovremeno, knjiga ne zaobilazi ni suštinsku istinu, spremno potvrdujući da je magija, čas čvršće a čas labavije prepletena s religijom, tokom hiljada godina ostajala instrument manipulacije čovekom, kao i njeg-vom legitimnom potrebom da spozna sebe i svoju sudbinu. Premda, dakle, priznaje visoku intelektualnu nadarenost ljudi koji su čak i u moderno doba pripisivali sebi svojstva »maga, Kevendiš ne propušta da naglasi kako je tokom istorije, baš kao i doktrinirana religija, i sama magija imala značajnu upotrebnu vrednost: kada god bi se, naime, ukazala potreba eliminisanja pojedinačnih ili grupnih protivnika određenog duhovnog obrasca, odnosno društvenog sistema.
Poznavanje tih činjenica, onako kako su se one, otvoreno ili prikriveno, ispoljavale tokom snažnog rasta zapadne civilizacije, bez sumnje znači novu mogućnost da se obogati naše poznavanje krivudavih puteva istorije; i upravo zbir činjenica koje nudi čini ovu knjigu više nego vrednom naše pažnje.