S ovitka:
Povijesni pregled hrvatskoga slikarstva XIX. stoljeća ispunjava konačno golemu prazninu u kulturnoj svijesti naše sredine i odaje zasluženo priznanje stvaralaštvu koje dosad nije bilo u dovoljnoj mjeri poznato i vrednovano. Sretna je okolnost što se toga zadatka poduhvatio profesor dr. Grgo Gamulin, Istaknut stručnjak za »stare majstore« (gotičkog, renesansnog i baroknog razdoblja) i temperamentan tumač i kritičar suvremene nam umjetnosti. Stoga je on mogao interpretaciji prošlostoljetnog slikarstva također dati ne samo neophodnu povijesnoumjetničku perspektivu i objektivnost dokumentacije, nego i snažnu subjektivnu viziju, podržanu visokom izražajnošću odnjegovane književne riječi.
Nastalo u nepovoljnim uvjetima prostorne rascjepkanosti i različitih političkih, društvenih i morfoloških utjecaja, hrvatsko slikarstvo XIX. (i početka XX.) stoljeća ostvarilo se u izdvojenim regionalnim i lokalnim grupama ili školama, da bi na samom kraju te epohe, u razdoblju modernizma, naslutilo mogućnost veće kohezije i centripetalnosti. Istodobno s procesom europeizacije i hvatanja priključka na naprednije stilske tokove teče i uvećavanje samosvijesti, potreba programatskog predstavljanja »naših ljudi i krajeva«, sve do nastojanja za stvaranjem nacionalnog likovnog izraza. Vrijednost je Gamulinove povijesne panorame da se nije zaustavila samo na slavnim protagonistima niti je klonula pred razmrvljenošću grade, nego jasno ukazuje na puteve sinteze i prožimanja, po kojima je slikarstvo inozemnih i domaćih sudionika stvorilo amalgam i podlogu koju prepoznajemo kao uvjet kasnijega razvoja. Ostvareni opusi i pojedinačna (nimalo rijetka) remek-djela po svojim su dosezima izrazito europskog karaktera, a ujedno znače i autentičan prinos stvaralaštvu na temeljima i pretpostavkama konkretnog ambijenta, to jest bitan ulog u konstituiranju hrvatske umjetnosti.