Hrvatska književnost srednjega vijeka

S ovitka:

Počeci pismenosti u Hrvata padaju možda u VIII. stoljeće, stoljeće dakle nakon primanja kršćanstva. Ta pismenost mogla je biti misionarskog karaktera, pisana latinskim pismom, ali od nje nije se ama baš ništa sačuvalo. Ništa se više ne može reći ni o pismenosti drugih Slavena tog vremena.

Situacija se izmijenila kad su braća Konstantin-Ćiril i Metodije u drugoj pol. IX. stoljeća udarili temelje staroslavenskoj književnosti na glagoljskom pismu. Ova je književnost bila namijenjena Velikoj Moravskoj za potrebe bogosluženja i afirmaciju kršćanske kulture kao i umjetničkog izražavanja, a zatim se proširila u neke druge slavenske zemlje. U hrvatske krajeve počela se prenositi vjerojatno već za Metodijeva života. Isprva je na sebi nosila pečat grčkih predložaka, ali se kod nas u toku srednjeg vijeka sve više emancipirala i od bizantske i od ostalih istočnoslavenskih književnosti. Umjesto toga otvarala se sve više zapadnim kulturnim i književnim utjecajima razvijajući nove teme i oblike kao i svoj književno-jezični izraz koji je iz crkvenoslavenskog evoluirao polako u narodni književni jezik.

U duhu srednjeg vijeka, hrvatska književnost bila je anonimna i uklapala se u društvene funkcije vremena, ali je uspjela asimilirati ono što je bilo najpopularnije u književnostima istočne i zapadne Evrope. Našoj renesansnoj književnosti ona je pripremila osnove versifikacije i nastavila je svoj život paralelno uz nju posuđujući od nje književnije oblike.

Ta se književnost najbogatije razvila na glagoljskom pismu s pretežno čakavskim narječjem u sjeverozapadnim krajevima; južnije se služila ćirilskim pismom (bosanskog tipa); latinskim se pismom služila u urbanim centrima Dalmacije i u zagrebačkom krugu.