S ovitka:
»U moru literature o Habsburškoj Monarhiji u ‘dugom 19. stoljeću’ (1790-1918), nerijetko prožete habsburškim resantimanima (možda još i češće slavofobičnošću), ova knjiga nadasve rastrežnjuje svojom ekvidistancom prema svim nacionalnim kolektivitetima u granicama Monarhije. Kad bi tko u nekoj Taylorovoj formulaciji i našao smisao koji bi ga činio pri stranijim u odnosu prema nekoj od ‘strana’, već neka od sljedećih formulacija obesmislit će takvo uvjerenje, nerijetko u ironičnoj maniri. Dakle, reklo bi se da se pisac u nas preporučuje svojom ‘objektivnošću’, toliko oprečnom svojevrsnim ‘subjektivnostima’, posebno uočljivim u vrednovanju fenomena povijesti Južnih Slavena u Habsburškoj Monarhiji. Takva pretpostavka isključuje realnosti jugoslavenskih historiografija (s očiglednim izuzetkom slovenske u Taylorovom slučaju), u kojima je znanstveno stvaralaštvo još uvijek u vrlo velikoj mjeri prožeto nacionalnim ideologijama različita porijekla.«