Forsiranje romana reke

Roman podsjeća čitatelje na osamdesete godine prošlog stoljeća, kao završnu epizodu komunizma, na čije dotrajale temelje autorica smješta fabulu – zagrebačke “Književne razgovore”, održane u nekad prestižnom hotelu “Intercontinental”. Taj će se susret pisaca na visokom međunarodnom nivou pokazati kao vrlo zahvalna pozornica na kojoj će “padati maske” književnog establishmenta, samodopadnih kritičara, “državotvornih” pisaca, nerealiziranih talenata i mnogih drugih smiješno-tužnih pojava s tadašnje književne i društvene scene. Izvodeći na romanesknu pozornicu cijelu galeriju likova i priča, oboružana bespoštednom ironijom, ovaj bogat siže autorica procesira u najreprezentativnijoj postmodernističkoj maniri – od autotematizacije književnosti i pisanja, miješanja žanrova, do parodirajućeg sučeljavanja tzv. visokih i trivijalnih oblika, ukidanja granica između fiktivnog i stvarnog, a sve će to posljedovati svojevrsnom ironizacijom metatekstualnosti.