Filozofija povijesti

One među vama, gospodo moja, koji još ne poznaju filozofiju, mogao bih možda sada zamoliti za to, da ovome predavanju o svjetskoj povijesti pristupe s vjerom u um, sa željom, sa žeđu za njegovom spoznajom. Na svaki je pak način želja za umnim uviđanjem, za spoznajom ono što bi se moralo pretpostaviti kao subjektivna potreba kod studija znanosti, a ne želja samo za sakupljanjem znanja. Ako se naime za svjetsku povijest već ne donosi sa sobom misao, spoznaja uma, onda bi trebalo imati bar čvrstu, nesavladivu vjeru, da u njoj vlada um, pa i tu vjeru, da svijet inteligencije i samosvjesnog htijenja nije prepušten slučaju, nego da se mora pokazati u svjetlu ideje, koja zna za sebe. U stvari ja takvu vjeru ne treba da unaprijed zahtjevam. Što sam do sada rekao i što ću još reći ne treba – ni u pogledu naše znanosti – uzeti samo kao pretpostavku, nego kao pregled cjeline, kao rezultat razmatranja koje treba da napravimo, rezultat koji je meni poznat jer već poznajem cjelinu. Tek iz samoga razmatranja svjetske povijesti ima dakle proizaći da je zbivanje u njoj bilo umno, da je ona bila umni, nužni tok svjetskoga duha, duha kojega je narav doduše uvijek jedna te ista, ali koji u svjetskome bitku eksplicira tu svoju jednu narav. Kao što je rečeno, to mora biti rezultat povijesti.

Georg Wilhelm Friedrich Hegel, 1822.