U ovom opširnom djelu o figuralnom u hrvatskoj likovnoj umjetnosti tijekom proteklih dvadeset pet godina (1970.-1995.), predstavljeni su umjetnici koji nisu napustili figuraciju ili tzv. tradicionalnu umjetnost u načinu svog likovnog izražavanja, koji su, dapače, taj svoj izraz dalje razvijali. Premda su od kraja pedesetih pa nadalje, u doba uspona i afirmacije avangarde, usporedno tekla u hrvatskom slikarstvu dva toka, onaj tzv. figuracije i onaj avangardni, nefigurativni, bile su očite tenedencije da se figuracija potisne na povijesnu marginu. Niz kritičara i teoretičara su sve isključivije zastupali tezu da je jedino avangarda povijesno održiva. U sedamdesetima događaji ih opovrgavaju i njihova jednostrana odluka pokazuje se dogmatičkom i povijesno neverificiranom. Osamdesete su prijelomne godine: figuracija se rehabilitira i egzistira zajedno s apstrakcijom u djelima mladih hrvatskih umjetnika. Ova nas monografija upoznaje upravo s predstavnicima tih tendencija i njihovim djelima.
- usporedo hrvatski tekst i engleski prijevod