S ovitka:
»Crno zlato« je književno djelo koje je nastalo suradnjom književnog stvaraoca i privrede. Fenomen o kojemu, ovom prilikom, očito valja nešto reći. Jedna privredna organizacija, u našem slučaju INA-Naftaplin, na poseban je način izazvala pisca ne naručujući knjigu o sebi. Kako? Prihvatila je pisca kao sustvaraoca. On je bio uključen u ravnopravnu suradnju bez mecenatstva, bez patronatske zaštite, bez direktiva. Bila je to obična ljudska, drugarska suradnja koja je omogućila piscu da putuje naftnim terenima između Save i Drave, za naftom i za naftašima. I on je putovao: kolima, vlakom, kamionom, helikopterom, brodom-tegljačem, pješke kad je trebalo.
Pisac je putovao, »skitao se«, susretao se s ogromnim brojem ljudi na naftnim radilištima na koja »fina noga« nikad nije stupila. Razgovarao je s radnicima, jeo i pio s njima, smijao se, slušao, pitao, i tako je nastalo »Crno zlato«. Takav je to odnos bio između pisca i privredne organizacije. I nitko ništa nikome nije darovao! Privredna organizacija jednostavno je uočila potrebu suradnje s jednim piscem, s umjetnošću. Uočila je potrebu da se kroz umjetnost riječi, a ne reklamom, kažu neke istine zahvaljujući u prvom redu potencijalu pisca. Na taj je način »privreda« kao motiv ušla u književnost, a književnost je postala bogatija za jednu novu istinu, umjetničku istinu, datu na Peićev način.